Bosanska lingvistička tragedija

Direktor Instituta za jezik

iznosi argumente protiv bosanskog jezika

Neko veče gledam i slušam na Federalnom Dnevniku 2 dvojicu vrsnih Bošnjaka kako brane bosanski jezik. Brane ga od Srba, koji hoće da ga zovu bošnjački. Jedan od njih je gos’n Lavić sa Fakulteta (nepostojećih) političkih nauka (neću da kažem “Prof.” Lavić jer mi čovjek nije ništa skrivio pa neću da ga vrijeđam tom titulom, kojom se kod nas danas kite ponajveće neznalice u oblasti kojom bi trebali da se bave), a drugi je “dr.” Alen Kalajdžija (sa, kao što vidite, tipičnim bošnjačkim imenom, i prezimenom koje govori o njegovom porijeklu), direktor “Instituta za jezik” u Sarajevu. Ovi navodni znaci pametnim čitaocima govore da niti u Bošnjaku sa “tipičnim” bošnjačkim imenom ima doktora nauka, niti je Institut za jezik pravi Institut. Zavirio sam u Alenov doktorat i spreman sam da dokažem da naš “direktor” ne bi dobio titulu doktora nauka ni u Burundiju, najnerazvijenoj zemlji na svijetu, za ono što je podvalio kao doktorsku tezu. A “publikacije” Instituta za jezik imale bi neku vrijednost samo da su štampane na mekšem papiru, jer bi se tada mogle upotrijebiti kao toalet papir. Institutove “knjige” uglavnom sadrže opise specifičnosti nekog dijalekta ili jezika nekog pisca, ili nebuloze o standardnom jeziku i svađe jezikoslovaca o tome šta je to standardni bosanski, šta srpski, šta hrvatski. Sve te knjige i radove mogao je napisati svaki pametan vodoinstalater. Lingvistički radovi su samo oni u kojima autor ispoljava svoje poznavanje naučne, po mogućnosti moderne lingvistike. Ja zato odgovorno tvrdim da se ni jedna jedina publikacija Instituta, kao ni jedna knjiga ili rad iz pera današnjeg beha “lingviste”, ne može nazvati naučnom. Institut je izdao 3-4 knjige i desetak radova pokojnog Milana Šipke. Drugovao sam s njim niz godina i uvjerio se da on nije ni čuo za generativnu lingvistiku dok mu ja nisam rekao nešto o njoj. A taj lingvistički model danas dominira svjetskom lingvističkom scenom, i ne postoji ni jedan pravi lingvista u naprednim zemljama Zapada koji nije napisao bar jedan rad u okvirima tog modela.

A gledajte sada kako je Kalajdžija “okalajiso” bosanski jezik. On kaže da Poljaci ne zovu svoj jezik “poljački” nego poljski, da Ukrajinci ne zovu svoj jezik “ukrajinački” već ukrajinski, pa ni Bošnjaci ne smiju zvati svoj jezik bošnjački već bosanski. Heeeej narode, on izgovara ovaj stupidni argument na državnoj televiziji pred milionskim gledalištem!!! Tačno je da ne postoje poljački i ukrajinački jezik, ali to nije nikakav argument za tvrdnju da Bošnjaci trebaju svoj jezik zvati bosanski, tj. imenom koje NIJE izvedeno od njihovog nacionalnog imena. Ne treba biti lingvista da se vidi da imenici ‘Bošnjak’ može odgovarati samo pridjev ‘bošnjački’. A evo i lingvističkog objašnjenja zašto je to tako. Tri najčešća nastavka koji se u našem jeziku dodaju osnovi imenica da bi se napravio pridjev jesu –ski, -ni, -(i)čki. Njihova distribucija je najvećim dijelom regulisana pravilima, a jedno pravilo kaže da prilikom tvorbe riječi ne smije doći do kršenja tzv. fonotaktičkih pravila datog jezika, koja određuju (ne)dozvoljene kombinacije glasova. Osnova riječi Poljak je polj- i na nju se sasvim fino može dodati nastavak –ski, pa imamo pridjev poljski. A haj’ probajte dodati –ski osnovi Bošnj- - dobije se “zabranjeni” *bošnjski! Da Kalajdžija poznaje elemente naše tvorbene morfologije, on ne bi lupo govoreći da mi trebamo slijediti poljski model, po kojem Poljaci svoj jezik zovu poljski a ne poljački. Ali sad dolazi moje glavno pitanje “direktoru” Kalajdžiji: Poljaci su očito izveli ime svog jezika iz svog etničkog imena, a ti, direktore, ne daš da to urade tvoji Bošnjaci, oni se zbog tebe moraju brukat po svijetu govoreći da imaju drukčija imena za naciju i za jezik, što nema niđe u svijetu (tu bi im bruku mogao umanjit tako što ćeš im promijeniti i ime zemlje i nazvati je “Bošnja”, pa dobijemo “prirodan” niz Bošnja – Bošnjak – Bošnjački, hahaha!).

Mislim da će svaki pošten čitalac koji pažljivo pročita gornji pasus vidjeti da iz njega proizlazi da DIREKTOR BOSANSKOG INSTITUTA ZA JEZIK iznosi argumente PROTIV bosanskog jezika. Naravno, direktor je i suviše glup i neobrazovan da bi to i sam skužio. Ali on je, kao dobar poslušnik svoje stranke, krenuo da brani apsurdnu tvrdnju da jedan narod može imati baška ime za svoju naciju, a baška za svoj jezik. Da sam mu ja šef stranke, zabranio bih mu da se glasa u javnosti po pitanju jezika i da tako bruka moju stranku.

Ja mislim da je pitanje zvaničnog naziva maternjeg jezika bosanskih Muslimana koji žive u Republici Srpskoj najopasnije političko pitanje u današnjoj Bosni. Eto, neko veče čuh na Federalnoj da u Bosni danas ima 700.000 gladnih (što znači da ih ima blizu milion, jer naši mediji obično ublaže loše vijesti). Iako je to užas nad užasima, niko od toga ne pravi političko pitanje, ni gladni narod, niti iko iz naše armije od 260 ministara, pardon, drumskih razbojnika. Nevjerovatno, zar ne?

Nigdje u Evropi nacije nisu politički faktor, pa čak ni u četverojezičnoj Švicarskoj ni u dvojezičnoj Belgiji, iako su njihovi razni jezici međusobno potpuno nerazumljivi. Istina, vodi se računa da u visokim političkim tijelima bude otprilike podjednak broj izvornih govornikā jezikā date zemlje, ali u Belgiji, recimo, položaj premijera u periodu od 1979. do 2011, tj. 32 godine, nije zauzimao ni jedan govornik francuskog (ovaj podatak, kao i ostale moje navode koje običan smrtnik ne može znati, prenosim iz Vikipedije, te nevjerovatne enciklopedije koja sadrži više informacija nego sve dosad napisane enciklopedije zajedno; zainteresovani čitaoci mogu od mene dobiti linkove za svaki moj navod u ovom članku). To ne znači da nema raznih naroda u evropskim zemljama, dapače, ima ih više nego ikad ranije u njihovoj istoriji. U Francuskoj živi preko sedam miliona Arapa prve ili druge generacije, i mada imaju brojna udruženja u kojima njeguju svoju kulturnu tradiciju, jezik i vjeru, i koja izdašno pomaže francuska vlada, oni nisu NIKAKAV politički faktor. Poznajem Bosanku koja je 15 godina živjela u Francuskoj i koju nikad niko nije zvanično upitao odakle je došla i koje je “nacionalnosti”. I vi vjerovatno poznajete nekog od naše (pametne) milionske dijaspore – pitajte ih je li neki Bosanac izabran na neki važan položaj zato što je Bosanac a ne, recimo, Tunguz; jest mal’ ne rekoh šta. U važna politička tijela svugdje u svijetu biraju se pojedinci po meritokratskom principu, tj. ISKLJUČIVO prema njihovim sposobnostima i moralnim kvalitetima. Od skoro 17.000.000 stanovnika Holandije, nekih 20% su doseljenici iz dvadesetak zemalja svijeta; ova bogata zemlja daje silne pare svojim ne-Holanđanima kako bi mogli, u raznim udruženjima, guslati svoju istoriju i tancati svoja kola, ali ne daj Bože da neko kaže “Izaberite mene na politički položaj jer sam Kinez”. Može ako si sposoban i moralan Kinez, ali ne može nikako samo zato što si Kinez. Mi često govorimo kako je Balkan primitivan, ali nedovoljno ističemo da je u nekim životno važnim stvarima, kao što je nacionalni ključ pri izboru na politički položaj, Balkan NAJPRIMITIVNIJI dio svijeta!

Ali dok u ostatku svijeta nacije većinom nisu nikakav politički faktor, tipičan primitivni Balkanac će gladovati čitav život bez velikog bunta, ali neće, pod cijenu života, dozvolit da mu nadjenete pogrešno nacionalno ime. Zato ja mislim da novi rat (kamo sreće!) neće biti potaknut glađu nego neriješenim jezičko-nacionalnim pitanjem.

Ja mislim da niko pametan i pošten ne osporava tačnost sintagme “glupi Bosanci” (naravno, uz veliki broj časnih izuzetaka). Onim ponosnim Bosancima kojima ovo smeta i koji tvrde da su nam taj epitet prišili dušmani, uputio bih sljedeće pitanje: “I u regionu i dalje od njega ima puno naroda koji imaju dušmana - zašto ti njihovi dušmani ne govore da su glupi?” Ja čvrsto vjerujem da su glupost i primitivizam donijeli Bosancima i rat i sve ostale kolektivne nedaće. Osim te dvostruke pošasti, Bosnom hara i ekstremna neobrazovanost. Ironija je u tome što nikad ranije nismo imali toliko ljudi sa fakultetima i kojekakvim “mastersima” i doktoratima; kao nigdje u svijetu, pišemo te lažne akademske titule (opet svaka čast izuzetcima) na vizit-kartama, po kućnim vratima, u potpisu svakog teksta dužeg od dvije rečenice, a na raznim “naučnim” skupovima i promocijama sve se “lomi” od doktorata. Dragi moj narode, sve je to podvala, sve su to neznalice koje hoće hljeba bez motike, vama su uvalili motike da se znojite dok oni sjede u udobnim foteljama i toplim kancelarijama. Kako to mogu tvrditi bez dubljeg uvida u njihov rad? Mogu zato što znam da samo rijetki među njima znaju dobro engleski. A danas se, u vrijeme Interneta, procenat stanovnika jedne zemlje koji dobro vladaju engleskim uzima kao pouzdan pokazatelj opšteg razvoja zemlje. Ako ne računamo one Bosance koje je Karadžić potjerao iz Bosne i koji su se obreli u zemlji gdje se govori engleski i tako “pokupili” taj jezik bez ikakvog napora (naročito ako su bili mlađi), mi smo sigurno na jednom od posljednjih mjesta u svijetu po relativnom broju odraslih sa solidnim znanjem engleskog jezika. Engleski je danas potreban u svakoj struci, ali je NAJPOTREBNIJI u lingvistici. U stvari, znanje engleskog je NEOPHODNO univerzitetskom nastavniku u bilo kojoj lingvističkoj disciplini, već i zbog toga što na međunarodnim skupovima lingvistā nikad nema simultanog prevođenja, jer svaki učesnik zna engleski (o tome sam se i sam osvjedočio na petnaestak međunarodnih lingvističkih konferencija u kojima sam sudjelovao). Na mnogim univerzitetima na Zapadu vi ne možete napredovati na akademskoj ljestvici ako ne dokažete da ste u proteklom periodu čitali svoje radove na međunarodnim skupovima. Danas je glavni kriterij za kvalitet naučnog djela njegova recepcija u širim, internacionalnim okvirima, ako nauka nije internacionalna, ona nije nauka. Ne možete vi nauku ograničiti na neki balkanski Lihtenštajn, gdje se autori “naučnih radova” međusobno ocjenjuju prema onoj crnogorskoj “Ti zovi mene serdare, ja ću tebe vojvodo, a oboje znamo koja smo govna”.

Pregledao sam pisanije vodećih bosanskih “lingvista” (većinom aktivnih, ali i nekoliko bivših), kako onih na filozofskim fakultetima tako i onih u Institutu za jezik. Ustanovio sam da niko od njih ne zna dovoljno engleski da može pratiti stručnu literaturu na tom jeziku, da niko od njih nije učestvovao sa referatom na nekom međunarodnom naučnom skupu, da niko od njih nije objavio rad u nekom uglednom stranom časopisu; osim toga, ni jedan od njihovih “radova” nije prošao ono što je danas na Zapadu nezaobilazno i što se na engleskom zove ‘anonymous peer review’, tj. nije prošao strogu recenziju jednog ili dvojice anonimnih stručnjaka istog ili višeg akademskog ranga u dotičnoj disciplini (to znam i iz iskustva jer niko nije ni pročitao, a kamoli ocijenio, ni jedan od 5-6 radova koje sam objavio u našim časopisima). Evo imena tih naših vajnih “lingvista”: Dževad Jahić, Senahid Halilović, Ismail Palić, Josip Baotić, Hasnija Muratagić-Tuna, Halid Bulić, Refik Bulić, Hanka Vajzović, Ibrahim Čedić, Milan Šipka, Danko Šipka, Amela Šehović, Alisa Mahmutović, Mevlida Garić, Naila Valjevac, Jasna Hadžimejlić, Vedad Smailagić, Ismet Smajlović, Miloš Kovačević, Mirjana Vlaisavljević, Sreto Tanasić, Emina Topić, Husein Zvrko. Njihovi „radovi“ mogli bi se nazvati naučnim samo ako pojam nauke banalizirate do to mjere da i ljubavni život Alberta Ajnštajna postane predmet izučavanja u okviru teorije relativiteta (a pošto je genijalni fizičar imao buran ljubavni život, ta bi „nauka“ bila puno zanimljivija od često nesuvislih bulažnjenja o temama koje nemaju nikakve veze sa lingvistikom, ali koje naši jezikoslovci prodaju pod firmom lingvistike i od koje ugodno žive na račun glupih i neukih Bosanaca).

Naravno, da bi se objavili naši silni “lingvistički” radovi, potrebni su milioni para. Ali to kod nas nije problem: kad vam treba para za “nauku”, jednostavno ih otmete od gladnog naroda! Slagali ste neukom narodu, koji većinom ne zna ni šta je nauka ali mu se gaće tresu kad čuje tu riječ, da su te pare neophodne za “razvoj nauke u Bosni i Hercegovini”. Neko veče naletih na jedan You Tube na kojem bulazni Dževad Jahić, umno poremećeni proizvođač lingvističkog smeća, koji nam ponosno govori da je dosad objavljeno skoro dvjesto knjiga ili radova iz “bosnistike”; napominjem vam da je za štampanje knjige srednje veličine, sa tiražom od 500 primjeraka, potrebno 4-5 hiljada maraka. De pomnožite to sa, recimo, 150 da vidite kolika je to otimačina. Institut za jezik je 2013. izdao Pravopisni priručnik bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika sa osnovama gramatike, koji su sklepali Hadžem Hajdarević i Aida Kršo. Već iz naslova se vidi da je u pitanju podvala jer tri navedena “jezika” imaju različite pravopise, a gramatička teorija na kojoj počivaju “osnovi gramatike” stara je preko 2000 godina. Ipak, ta knjiga je objavljena u raskošnom izdanju i koštala je 35.000 maraka. Ja sam baš u to vrijeme završavao svoj Bosnian for Foreigners i slao pisma našim brojnim ministarstvima obrazovanja kao i nekim “kulturnim” institucijama u nadi da od njih dobijem bar neku sadaku za štampanje te moje knjige. Ministar Mašić iz Ministarstva obrazovanja sarajevskog kantona ponudio mi je neki sitniš, ali je tražio da mu za uzvrat besplatno pošaljem određen broj primjeraka knjige čija vrijednost dvostruko prelazi iznos koji mi je obećo! Danas, dvije godine nakon što smo moj izdavač i ja platili štampanje moje knjige iz vlastitih džepova, ona afirmiše bosanski jezik na desetak američkih univerziteta, a spomenuti Pravopiš, pardon, Pravopis kupi prašinu u sarajevskim knjižarama. Ko god je izdao ovaj Pravopis izdao je i ovu zemlju – malo je reći da je to izdaja, to je VELEIZDAJA i državē i jadnog bosanskog naroda. Po meni je pojava ovog Pravopisa dovoljan razlog da se svrgne današnja razbojnička vlast u Bosni, milom ili silom.

Svi pošteni stanovnici ove zemlje koji prate moj rad znaju da sam, kao lingvista, pronio glas Bosne daleko izvan njenih granica. Siguran sam da se ponose što se njihov sunarodnjak ubraja u lingviste svjetskog glasa, pa ih zato želim upoznati sa svojim posljednjim uspjehom, koji i meni izgleda nevjerovatan. Krajem prošle godine stavio sam pet svojih radova (uključujući dijelom i Bosnian for Foreigners) na međunarodni naučni vebsajt academia.edu. Do sada je moje radove pročitalo 830 lingvista iz 42 zemlje, uključujući Ekvador, Zimbabwe i Vijetnam! Ko ne vjeruje neka ‘gugla’ ovim redom: academia.edu > Midhat Ridjanović > Analytics.

Mene najviše čudi činjenica što niko od vrsnih mladih intelektualaca u današnjoj Bosni ne radi ozbiljno na ukidanju pogrešnog naziva ‘Bošnjak’, koji je iz naftalina izvadio “akademik” Tunjo Filipović jer mu je bilo nezgodno da ga, kao zakletog ateistu, zovu bosanski Musliman. On je zašo po čaršiji i, septembra 1993, skupio 457 Bosanaca, uglavnom među mesarima, pekarima, piljarima, električarima i vodoinstalaterima, i reko im: “Vi ste bili Muslimani nekih 400 godina, e to ne valja, od danas ste Bošnjaci.” Ja glavu dajem da u tom stadu ljudskih ovaca, koje je Tunjo preveo na svoju “vjeru” za nepunih sahat-dva, nije bilo ni jednog pravog i poštenog intelektualca. Pa koji bi pravi i pošteni Bosanac pristao da vrijeđa svoje pretke podrazumijevajući da nisu znali kako im je nacionalno ime, koji bi pravi i pošteni intelektualac prihvatio da mu neki šalabajzer promijeni nacionalno ime preko noći, a da se prethodno i sam ne uvjeri u istorijsku valjanost te promjene?? Ja vjerujem da Bosna danas ima više vrsnih i poštenih intelektualca (impresionirali su me neki mladi profesori sa Fakulteta političkih nauka, koje sam slušao u programu Klub 21 TVSA), koji bi trebali snažno istupiti na političku scenu i ukazati na zlokobne posljedice Bošnjaštva za ovu zemlju (na koje sam ja upozorio u svom članku ‘Bošnjaštvo je najveće zlo koje je ikad pogodilo bosanske Muslimane’). Rješenje je ili u povratku na ‘Bosanski Musliman’ kao nacionalni atribut ili u kreiranju bosanske nacije. Po meni je, naravno, najbolje rješenje promjena Ustava u smislu ukidanja bilo kakve političke relevantnosti tzv. nacionalinih skupina u ovoj zemlji (uz dužno poštovanje njihovih kulturnih tradicija). Ja sam apsolutno siguran da su ovo naše srljanje u totalnu propast ponajviše prouzrokovali Bošnjaci, svjesno ili nesvjesno.

Ne znam iz kojih nauka je Tunjin doktorat, ali ja ga proglašavam doktorom lopovskih nauka. On je skužio da je nacija fantastična tezga, i da se na račun nacije insan more debelo oparit. Prvo se izmisli nacija, koja je Balkancu najveća svetinja u životu, a onda se od naroda izvlače pare za razne nacionalne, u ovom slučaju ‘bošnjačke’, kulturne i političke institucije. Tako danas imamo – da navedem samo važnije institucije - Forum bošnjačkih intelektualaca, Svjetski bošnjački kongres, Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti, Bosnian-Herzegovinian American Academy of Arts and Sciences (Bosanskohercegovačka američka akademija nauka i umjetnosti). Za rad i održavanje svih tih institucija potrebni su milioni, ali se oni začas namaknu iz džepa jadnog izmanipulisanog Bosanca. Ima još bošnjačkih institucija koje se finansiraju sa narodne grbače, ali neću da padate u depresiju zbog njih. Spomenuću još samo Institute for Research of Genocide Canada (Institut za istraživanje genocida Kanada), koji je osnovo neki Emir Ramić. Ja sam jednom slučajno naletio na njihov sajt. Ramić me tada zamoli da prevedem jedan njihov duži tekst na engleski. Ja to uradim i dobijem velike čestitke za kvalitetan prevod. U to doba sam upravo završavao Bosnian for Foreigners i tražio nekog ko bi mi finansijski pomogao da objavim tu knjigu. Obratim  se ja i Ramiću za pomoć, ali on meni ne odgovara ni ‘da’ ni ‘ne’, ni tada niti ikad kasnije. Bio me je stavio u nekakav svoj odbor, pa mu ja kasnije pišem da me briše iz tog odbora, jer neću da imam nikakva posla sa gadom kao što je on, nekulturnim tipom koji mi nije ni odgovorio na moj mejl, a kamoli pomogao da dođem do potrebnih sredstava za knjigu. Ispostavilo se kasnije da on šuruje sa islamskim fundamentalistima. To je otkrio najveći pisac na temu genocida nad Jevrejima, nobelovac Eli Vizel (Wiesel), kojeg je Ramić kooptirao u svoj Međunarodni tim eksperata, ustanovljen kao stručna potpora Institutu. Zaprepašten saznanjem da Ramić podržava muslimanske fundamentaliste i džihadiste, Vizel podnosi ostavku na svoj položaj u Timu eksperata i prekida svaku saradnju sa kanadskim Instituom za istraživanje genocida.

Kada naši dijasporci kao Ramić osnivaju razne institucije i organizacije koje imenom liče na institucije čija misija treba da bude pomoć preživjelim Bosancima da prebole ratne rane i otkriju krivce za genocid nad njima, oni to sigurno čine da bi nešto i za sebe ušićaraili. Zapadne Vlade u kojima se osnivaju takve institucije obično ih pomažu zamašnim finansijskim sredstvima, donekle i zbog grižnje savjesti što nam nisu pomogli u ratu. Poznajući današnje Bosance, a naročito ‘Bošnjake’ (već se čuje izreka ‘Pošten Bosanac je samo onaj koji nije imao priliku da nešto ukrade’), ja bih se smio kladit da razni Ramići u raznim dijelovima svijeta dižu lijepe pare na račun svoje mrtve braće; ja takve zovem “ratni lješinari”.

Na kraju jedna “krupna sitnica”. Pošto ja pišem bukvalno kao što govorim u kontaktu sa prijateljima, a to znači kolokvijalnim stilom, čija su pravila sasvim drukčija od pravila književnog jezika, desi se da mi neki glupi i neobrazovani Bosanac prigovori “što se ne izražavam na način koji dolikuje jednom uglednom profesoru”. Taj glupi Bosanac ne vidi da ja često izražavam svoje jake negativne emocije, da ponekad hoću da kažem da sam bijesan ko ris zbog onog što zlikovci i fašisti rade mojoj Bosni. Zato nekad iz govora prelazim u urlikanje, jer ris ne govori, on urliče. Prema tim glupanima, profesori nisu ljudi od krvi i mesa, oni nemaju pravo da se ljute. Ako su ti kritičari i sami profesori (a znam da neki jesu) pa im fašista ubije dijete, ja očekujem od njih da ostanu “na visini”, suzdrže svoje negativne emocije i fašisti kažu samo “Niste adekvatno postupili”. Bože, ima li kraja bosanskoj gluposti?!